Neznalice ne znaju da su neznalice pa si umišljaju da su kvalificirani. Taj zaključak dvojice profesora društvene psihologije američkog sveučilišta Cornell – Davida Dunninga i Justina Krugera – otprije 20 godina više je nego aktualan, a nažalost bit će i dalje.
Naime, 19. travnja 1995. McArthur Wheeler, 45-godišnjak od 130 kg, pokušao je opljačkati dvije banke u Pittsburghu. Ušao je u zgrade bez maske, čak je i mahao prema videokamerama. Kad su ga nekoliko sati kasnije uhitili policajci, ostao je u čudu kako su ga prepoznali. Bio je uvjeren da mu je lice nevidljivo jer je glavu polio limunovim sokom. Naime, prijatelj mu je pokazao da je tinta nevidljiva polije li se limunovim sokom pa je zaključio da je onda sve nevidljivo.
Policajcima je čak pokazao sliku koju je uslikao Polaroidom nakon što si je glavu polio limunovim sokom na kojoj se nije vidjelo ništa, ali nije primijetio da je fotoaparat usmjerio prema stropu. Potaknuti tim događajem, Dunning i Kruger pokrenuli su istraživanje među studentima. Postavili su hipotezu kako je Wheeler vjerojatno previše glup da shvati što je učinio – njegova glupost sakrila je njegovu glupost. Studente dobrovoljce pitali su poznaju li gramatiku, logiku i humor. Zatim su studenti ispunjavali testove. Oni koji su odgovorili da znaju imali su loše, a oni koji su odgovorili da ne znaju dobro ispunjene testove.
Rezultati toga ispitivanja objavljeni su 1999. i nazvani su učinak Dunning-Kruger, a sastoji se u tome da nestručne osobe ne znaju da su nesposobne i čine pogrešku za pogreškom misleći da su se ipak izvukle. Kada su osobe nekompetentne, njihova nekompetentnost sprječava ih da postanu toga svjesne. Ignorancija na društvenim mrežama koje smo svjedoci danas i kojom se sve više osoba postavlja na razinu stručnjaka, od ekonomije do virologije, dokazuje postojanje velikog broja Wheelera.
“Lak pristup informacijama na internetu generira iluziju o znanju”, kaže Dunning i dodaje da se primjećuje rast nasilja nad znanjem, odnosno tko manje zna, ima sve veću potrebu podučavati stručnjake. Samo, kad si mrtav, ne patiš ti jer si mrtav, ali pate drugi, a isti je i učinak glupana.
"Samo, kad si mrtav, ne patiš ti jer si mrtav..." Ovo nije točno. Ateizam je mogao živjeti krajem 19st i početkom 20. st kada su ljudi još živjeli u uvjerenju da se život spontano generira iz nežive tvari. Da bi netko danas bio ateist, taj mora imati ozbiljnu atrofiju mozga. Na žalost, Kruger Dunningov eksperiment se pokazuje točnim upravo u primjeru ateista koji misle da su pametni, a u stvari ništa ne znaju.