Autobus je prašnjav i vonja na vlagu i ustajali zrak. Sjedim sklupčana uz prozor i gledam svjetla grada kako ostavljaju duguljasti, šareni trag po mojim mislima. Bojim se, kao i uvijek kada putujem na kontrolu. Pred očima mi je već dugi plavi hodnik i neudobne stolice na dnu njega, miris gipsa i dezinfekcijskog sredstva i tupi zvuk udaranja prstiju po pisaćoj mašini. Zaustavljamo se na posljednjoj gradskoj stanici i u autobus ulazi časna sestra. Prolazi kroz redove sjedala i osvrće se oko sebe, rukom lagano dodirujući vrhove naslona. Zaustavlja se pored mene i gleda na prazno sjedalo i mene sićušnu i stisnutu uz rub rukohvata.
"Slobodno?" izgovara kratko dok već odlaže svoju torbu iznad naših glava.
Gutam knedlu i podižem pogled.
"Nije, tu ću ja poslije spavati", odgovaram tiho i uvlačim glavu još više u svoja ramena.
Tišina je bila toliko glasna da sam imala osjećaj da cijeli autobus sluša svaku našu riječ. Osjećala sam napetost kako bubri i pulsira oko mene.
"To nije pristojno, sada se pomakni da sjednem", govori mi hladno.
Ja osjećam donju usnu kako mi podrhtava i grlo mi se steže u onu dobro poznatu nepropusnu šaku, oči mi postaju mokre i trepćem sve brže dok pokušavam izgovoriti bilo kakvu riječ. Naginjem se iza njenih leđa i tražim ga.
Prekoputa je mene, u smeđoj jakni s kožnim ovratnikom, brkovi mu podrhtavaju i prekrižio je noge jednu preko druge dok s zanimanjem prati što se događa. Očima ga gutam i znam da me čuje i odjednom me preplavljuje onaj divan osjećaj sigurnosti i topline.
"Ona će tu poslije spavati, iza ima još mjesta", progovara mirno kao da nastavlja razgovor koji već satima teče, bez buke, bez galame, s onom tihom dozom autoriteta i konačnosti.
"To je nečuveno, kako se samo usuđujete!" obrušava se na njega.
"Ona će tu poslije spavati", ponavlja opet dok poseže u džep jakne i vadi kutiju s naočalama. Jednom rukom ih širi i stavlja na oči dok drugom rukom protresa novine i ravna ih o naslon sjedala ispred sebe.
Časna sestra se bijesno okreće čas prema meni, čas prema njemu, dobaci nam još jedan ljutit pogled i protestno odjuri na dno autobusa.
Pokušavam uhvatiti njegov pogled i smješkam se nervozno, meškoljim na mjestu i tiho ga zovem.
"Hvala, tata", govorim mu.
On podiže pogled s novina, gleda me preko ruba naočala i poseže rukom prema mome licu. Prsti su mu grubi i mirišu na mentol i cigarete, puni su brazda i suhi su i ispucani kao šmirgl-papir, a ja se naslanjam obrazom na njih i na njegov dlan i zamišljam kako sam na šarenome oblaku i plovim visoko gore i tata me nosi sve više i više dok ja pokušavam uhvatiti nježnu, naboranu pjenu šarenoga beskraja.
"Samo ti spavaj, kuko" promrmlja kroz brkove i nastavlja čitati svoje novine.
***
Noć je tiha i prohladna, imam dvadeset i četiri godine i prvi put u životu osjetim zrnast okus zemlje u ustima i vlastitu kožu kako struže po betonu. Krv je posvuda, ništa me ne boli, ali ne mogu gledati. Nasumično pružam ruke, a nitko me ne hvata, ja samo tražim i tražim. U glavi mi bruji i kovitlaju se uznemirene slike dok pokušavam uhvatiti dah. Zbunjena sam i dezorijentirana u stanu koji ne poznajem, samo sam svjesna sestre koja mi briše krv s brade i uzdiše. Gledam u ogledalo i ne prepoznajem se.
Čujem škripu kočnica i buku užurbanih koraka uz stube. Tata me podiže lako, kao da sam i dalje ona trogodišnjakinja sa slike koja mu sjedi na ramenima i postavlja zvijezdu na vrh okićenoga bora.
Drži me za ruku dok se oko mene magle bolnički hodnici, lupa po vratima hitnoga prijema i otresa se na portira koji nas traži dokumente i zdravstvenu iskaznicu. Ne znam je li slomio vrata i je li on stvorio doktore ispred mene i je li cijelu bolnicu izmislio i nacrtao, no odjednom sam polegnuta na krevet i mnoštvo ruka je oko mene, mjere mi tlak i puls, šiju bradu, gledaju sljepoočnice.
Iznad mene je ogromno, žuto svjetlo i osim njega ništa ne vidim, samo čujem glasove kako se došaptavaju i sve oko mene je mutno i sivo. Tapkam po mraku i tražim oslonac, ljuljam se na ivici svojih misli i mogućnosti, klatim kao prezrela kruška na napuštenoj njivi.
Ustaju me napokon iz kreveta i nesigurno se oslanjam na svoja stopala i baš kada mislim da ću porinuti u otvoreni ponor ispred sebe, tata me hvata za ramena i naslanjam se na njegovu nadlakticu dok teturam nazad prema autu.
Zaustavljamo se ispred ljekarne i u maleni, odškrinuti prozorčić tata izgovara moje lijekove.
"Apaurin od 5 i Brufen od 600."
"Ne može bez recepta", osorno govori prozorčić.
Tata gura presavijeni papir i čekamo.
"Nema od 600, dat ću vam od 400, to je isto."
Tata me gleda i stavlja ruku na moje koljeno. Okreće se prema prozorčiću i tek po laganome stiskanju moga koljena osjetim koliko je uznemiren.
"Nije isto."
I tišina. Tišina koja uvijek prati sve njegove pobjede, tišina koja poslovično najavljuje tu nevjerojatnu moć koju ima nad drugim ljudima, tu snagu i ustrajnost koja izbija iz njegovoga držanja i svakoga pokreta. Da, kliše je. Ali, kada imaš tatu, zaista imaš i heroja.
***
Kašikom grabim svinjsku mast iz plastične posude i stavljam ju u tepsiju. Uhvatim sebe kako posudu nosim u pećnicu, a tepsiju vraćam natrag u frižider. Zaustavljam se i tresem glavom, kao da pokušavam iz nje izbaciti razgovor od prije pola sata i slike koje me proganjaju i srce koje mi prijeti iskočiti iz grudi.
"Nemoj se plašiti, ali tata je pao, bila je hitna, bit će sve dobro, čeka sada kod interniste, još će mu neke nalaze uraditi", odzvanja mi u glavi zvonki i uplašeni glas moje sestre.
Rendam krompir i gnječim ga u šaci pretvarajući se da su to kilometri koji me dijele od bolnice u Mostaru i zamišljajući kako ih mogu stisnuti toliko jako da je dovoljan samo jedan korak i tamo sam.
Nad glavom mi vise sve dijagnoze koje su zadnjih godina prikačili na leđa široka i snažna poput vrhova Čvrsnice i Prenja na kojima je odrastao. I ubrzavaju se kao moj smijeh i radost kada me kao malenu djevojčicu bacao visoko ili kada smo jurili niz padinu loveći leptire i klepeću kao kotači njegovoga bijeloga kombija u kojemu nas je vozio i u čijemu gepeku smo sjedili musavi i prljavi od najukusnijih sendviča u lepinji i lete, lete kao godine nataložene na riječne serpentine gdje smo zaneseni i maleni tražili fosile dinosaura.
Nemoj, tata. Ponavljam si u beskraj. Nemoj, rano je. Nismo još došli do toga da me pitaš iznervirano gdje su ti naočale, a one ti stoje na glavi cijelo vrijeme. Ili da se ljutiš jer se smijem kada mi pričaš po tisućiti put kako se kiseli kupus. Ili da počneš mirisati na kremu za cipele, a ne više na mentol i cigarete.
Nemoj. I pusti me sada da ja nosim tebe. Da ti obrišem suzu i nacrtam osmijeh na uplašenome i izmučenome licu. Da ti otvorim novine na subotnju matineju i vijesti iz kulture. Da odagnam mrak i tugu bolničke sobe i napravim sve baš onako kako ti hoćeš. Da ti izrežem limun na četiri malene kriške i serviram ti po dvije sa svake strane tanjurića za čaj. Da na drvenu dasku izrežem lešo iz juhe i sa strane stavim kašiku soli.
Da ti stvorim ponovno život onda kada ti se učini da si sam i napušten i da sve nestaje. Jer, ti si, tata, stvarao moj. Bacajući me toliko visoko i snažno da više nisam ni znala da postoji tlo i bilo koji drugi način za život osim leta.
Vrtoglavog, neustrašivog, nepokolebljivog.
Poput tebe.
I zato, molim Te, tata, nemoj.
