Nije vjerovao da će ikada drhtati pred vratima te sobe.
U cijelom stanu tu sobu najviše je volio. U njoj su tata i on, kad je bio klinac, crtali na velikom drvenom stolu i, kad bi flomasterom promašili papir i stvorili šarene mrlje na stolnjaku, skrivali bi ih ispod vaza da ih mama ne primijeti baš odmah. U toj je sobi uvijek slavio rođendane – dvaput – prvo obiteljski, a onda s klincima iz vrtića ili škole. Sve do prošle godine pisao je u toj sobi zadaće i mama ga je u njoj ispitivala gradivo iz geografije pa je preko stola često bila razvučena karta svijeta na kojoj je uživao pronalaziti planine, pustinje, rijeke...
Toliko je sretnih dana odzvanjalo unutar zidova te sobe da mu je sve do danas bilo nemoguće i pomisliti da bi pred ovim vratima mogao drhtati.
A sada je drhtao, drhtao je cijelim tijelom... Čitavo njegovo biće zatreslo se od straha kad je maloprije, tiho otvorivši ulazna vrata stana, čuo uznemiren očev glas iz dnevne sobe. Stao je pred vratima sobe shvativši da roditelji nisu čuli njegov ulazak u stan i pažljivo slušao riječi koje su dopirale iznutra. Znao je o čemu govore.
– Ja to ne vjerujem. To su gluposti. Umislio je nešto i sada i sâm vjeruje da je to istina – otac je govorio ne pokušavajući stišati uzrujani glas. – To je danas pomodarstvo. To je sad postalo moderno pa misli da će zbog toga biti faca, da će svi o njemu pričati...
Nije razumio što je majka odgovarala, njezin je glas bio puno tiši.
– Slušaj... Daj bože.... Bio je vrlo ozbiljan i tužan... I sam se teško snalazi... Ali on nije takav... Ne zavarava se... Moramo se suočiti...
Drhtao je sve jače. Pretpostavljao je riječi koje nije čuo. Znao je da će majčine tihe riječi opet izazvati očev uzrujan glas. Nije pogriješio.
– Ne želim to slušati – viknuo je otac. – Kako on to može znati s dvanaest godina? Kako može biti tako siguran? To može biti samo faza, prolazna faza. Uostalom, i čitao sam o tome – glas je odjednom zvučao manje uzrujano. – Čitao sam da je to normalna faza u čovjekovu razvoju. Svi to prolaze, samo netko burnije, a netko neprimjetno.
Činilo se da oca smiruju njegove vlastite riječi.
– Gledaj, i ti si imala dobre prijateljice u toj dobi, kao i ja prijatelje. To su duboka prijateljstva koja ostaju za čitav život. Kad u pubertetu postaneš s nekim prijatelj, to je slično zaljubljenosti. Rijetko se kad nakon te dobi tako duboko povežeš s prijateljima. Zato ljudi i pričaju čitav život o tim prijateljstvima i ostaju prijatelji do smrti. To se čovjeku ureže u dušu. Nije on ni prvi ni posljednji koji toliko voli svoga prijatelja. Kažem ti, to je slično zaljubljenosti. Zašto biraš prijatelje? Zato što u njima prepoznaješ nešto svoje, nešto čemu se možeš diviti, što možeš voljeti... Pa ja sam Branka volio toliko da nisam do dućana htio ići bez njega. Stalno smo bili zajedno. I to godinama! I učili smo zajedno... Zašto me tako gledaš? – uznemireno je upitao.
– Zato što govoriš kao da me uopće nisi čuo. On mi se povjerio i bio je potpuno iskren. Sve mi je rekao. I na koji način ga momak privlači, i o čemu mašta, i kako se osjeća... – čuo je uzrujanost i u majčinu glasu. – Ne želiš čuti što ti govorim. Silom želiš ostati u svom svijetu koji nema dodira sa stvarnošću. Svaka čast tebi i tvom Branku, ali ovo je drukčije. DRUKČIJE. Razumiješ? – majka je sad govorila jako glasno, čuo je razgovijetno svaku njezinu riječ. – Možeš zauvijek ostati u svom svijetu u kojemu je tebi sve jasno i poznato, ali rekla sam ti jasno o čemu se radi. Ako ne možeš to podnijeti, reci tako, ali nemoj pričati gluposti koje nemaju veze sa stvarnošću!
Drhtao je pred vratima bojeći se što će sljedeće čuti. Osjećao je kako mu srce snažno udara u grudima, a dah postaje kraći. Skupio se kao da očekuje udarac, zatvorio oči i čekao...
U sobi je nekoliko trenutaka vladala tišina. Tada opet začuje oca.
– Dobro, u redu. Ne mogu to podnijeti. Istina je, ne mogu to podnijeti! – glas je bio glasan i vrlo oštar. – I neću to podnositi. NEĆU! Ako je i istina, dok je u mojoj kući, to će skrivati i držati za sebe. Kad jednoga dana ode odavde, neka radi što hoće, ali dok je u mojoj kući, neće to pokazivati, nećemo o tome razgovarati niti ću ja to odobravati. Ja ga neću tapšati po ramenu i ohrabrivati ga da bude slobodan u izražavanju svega što osjeća. Neću. NE-ĆU! – otac je opet vikao.
Stajao je pred vratima pognute glave. Najradije bi nestao. Preplavila ga je tuga, a snažno podrhtavanje tijela nije više mogao zaustaviti. Oh, kako je bio glup kad se povjerio mami! Trebao je šutjeti. Otac ga nikad neće moći prihvatiti. Izgubio je njegovu ljubav zauvijek. Mrzio je samoga sebe i sve što ga tjera da navečer u postelji mašta o poljupcima s momcima... To je ogavno... Otac ima pravo. Ne treba mi odobravati. To je ogavno. Ja sam ogavan. Sve jače je drhtao. Suze su mu navirale na oči i gorko je žalio što je ikada majci otkrio što osjeća.
– Znači tako – mamin glas iz sobe zvučao je ljutito. – Lijepo ćemo zatvoriti oči i praviti se da ništa ne vidimo i ništa ne znamo!
– Pa šta? Da ti nije rekao, ne bismo znali i ništa se strašno ne bi desilo. Zašto bi on to trebao izražavati? Zašto? Što će izgubiti ako to lijepo zadrži za sebe i bavi se drugim stvarima? Ima toliko stvari kojima se mlad čovjek može baviti. Ne mora baš ispunjavati sve svoje želje i potrebe. Tko kaže da se to mora ostvariti? Neka nauči živjeti s tim bez da to izražava prema van. Ja o tome s njim ne želim razgovarati. Ja to ne mogu prihvatiti. Ne mogu, pa makar je i od moga sina. On to treba potisnuti u sebi i ne pokazivati nikome. Možda ga i prođe. Jednostavno se treba baviti drugim stvarima. Pametnijim stvarima.
– Znaš li ti što to znači? Znaš li što se događa kad ljudi potiskuju svoj seksualni nagon? Hoćeš li da jednog dana postane pervertit koji će napadati djecu jer je cijeli život potiskivao ono što osjeća i nije to smio izraziti? Zar takvu sudbinu želiš svome sinu? Zar želiš da to postane? – majčin je glas pukao i izgubio se u plaču.
– Ne želim, ali ne želim imati ni sina koji će sliniti s nekim tipom pred ulaznim vratima ili šetati na gay paradi s rukom na nečijem dupetu. Ne želim ni to! Ne želim ni to! NE ŽELIM! – očev je glas ljutito podrhtavao.
– Nemoj tako govoriti, molim te, nemoj – majka je glasno plakala.
Ušao je u sobu naglo, zaslijepljen vlastitim suzama. Otac je bio okrenut prema prozoru. Krenuo je prema njemu grcajući u suzama.
– Tata, neću, neću, časna riječ. Oprosti mi, neću nikada. Neću tata, oprosti. Ja ću to potisnuti, neću misliti o tome, neću. Bavit ću se drugim stvarima, tata. Molim te, tata, oprosti mi. Oprosti mi...
Kroz suze je vidio očevo lice koje se okrenulo prema njemu. Plakao je i drhtao od straha čekajući što će otac odgovoriti. Očevo je tijelo bilo ukočeno i tvrdo dok je nepomično stajao i zurio u njega.
– Tata, molim te, oprosti, molim te, molim te. Neću nikada biti takav. Ja ću sve potisnuti i neću ti govoriti o tome nikada, nikada, tata. Molim te, molim te, tata, oprosti mi.
Očevo kameno tijelo polako je krenulo prema njemu. Osjetio je ruke koje su se sklopile oko njega. Ridao je u očevu naručju kad je začuo tihi očev glas: – Oprosti mi, sine... Oprosti mi.
Priča nevrijedna spomena. Ne zna se je li autorica sama pisala ovaj tekst ili ga je prepisala iz zadaće nekog svog učenika u osnovnoj školi u kojoj radi. I onda to još osvane ovdje, ispod Marinkovićeva imena... Pa baš tužno.