Jako zanimljiv panel na temu "Mentalno zdravlje i psihološka priprema sportaša" održan je u sklopu druge konferencije Memorijala Borisa Hanžekovića. Panel je moderirao glavni urednik Sportskih novosti Robert Šola a njegovi zanimljivi sugovornici bili su Dinamov trener Sergej Jakirović, svjetska i europska prvakinja u skoku u dalj Ivana Španović, bivši europski prvak u bacanju kugle Filip Mihaljević te profesorica psihologije Vedrana Radić Brajnov.
Moderator je prednost dao damama pa je Ivana Španović pričala o svojoj aktualnoj situaciji. Naime, ona je na Olimpijske igre otišla kao svjetska prvakinja, i trostruka europska šampionka, sa željom da s olimpijskom medaljom zaokruži karijeru. No, kako je u Pariz došla nedovoljno zaliječena, s akutnom ozljedom Ahilove tetive, na koncu se nije plasirala niti u finale i cilj nije ostvarila.
- S tom rupturom sam, lani, postala svjetska prvakinja no ta je sezona uzela svoj danak pa sam prije Pariza bila u dvojbi da li da odustanem ili da ipak pokušam. Odlučila sam biti hrabra i jurišati na jedinu medalju koja mi nedostaje. No, bila sam pomirena i s tim da možda neću uspjeti no ja, na kraju dana, volim leći u krevet sa saznanjem da sam sve pokušala.
Kazala je Ivana još i to da ima i psihologicu što je profesorici Radić Brajnov bilo drago za čuti.
- Volim čuti kada sportaš ima svoj tim za koji je dobro ako unutar njega ima različitosti u razmišljanju. Koliko god sportaš bio mentalno stabilan i uspješan, on uvijek može biti još bolji što se postiže kontinuiranim radom na psihološkoj pripremi. Koliko god sportaš bio vrhunski on je i dalje čovjek koji proživljava sve emocije, padove motivacije, samopouzdanja, ima svoje brige. I zato je psihološka priprema dodatna vrijednost sportašu.
A tu dodatnu vrijednost naš najbolji kuglaš dosad nije koristio. O tome da se nije plasirao u olimpijski finale, za koji mu ne nedostajalo za nekoliko centimetara, Filip Mihaljević govorio je ovako:
- Iako je to za mene bio veliki neuspjeh, možda je i bolje prisjetiti se toga da mi se ubuduće što manje ponavlja i ako se dogodi neka to bude u bezbolnijem trenutku. A u tim trenucima misliš da je cijeli svijet propao no kako čovjek skuplja iskustvo i godine onda se s porazima i pobjedama bolje nosi. Kad se dogodi takav neuspjeh čovjek se preispituje, pričaš sa svima oko sebe, trenerom, fizioterapeutom, suprugom no najbitnije je to izbaciti iz sebe da ti svaki sljedeći dan bude lakši i da si spreman za novi trening.
- Možda bi ti dobro došao psiholog? - ustvrdio je moderator na što je Mihaljević spremno odgovorio:
- Nisi ti jedini koji mi to kaže. Na faksu u Americi smo imali psihologa kojeg ja nisam koristio u svrhu sporta nego u privatne svrhe.
- Profesorice, ima li pomoći za Filipa? - pitao je moderator.
- Zna se dogoditi da je sportaš i kondicijski i tehnički spreman a rezultata, u situaciji natjecateljskog pritiska, nema. Nakon što porazgovara s ljudima iz svoje okoline tek onda se odluči za razgovor s psihologom. Meni je žao kada mi uskačemo kada gori a ne kao dio tima i kontinuiranog rada jer se jedino kroz njega stječe sigurnost.
Što rade psiholozi kada se kod sportaša primijeti otpor kao što je bio slučaj kada je, prije puno godina, psiholog ušao u svlačionicu nogometaša Zagreba pa je nakon petog razgovora nestao glavom bez obzira?
- Treba vidjeti zašto sportaš ima otpor. Ja volim popričati o tome i kazati "idemo jedan drugome dati priliku". Važno je sa sportašem razviti odnos jer ako toga nema onda je sve preteško i otpor se samo poveća - kazala je profesorica Radić Brajnov, inače predsjednica Razreda za psihologiju sporta pri Hrvatskom psihološkom društvu čiji Dinamov psiholog Boris Balent nije član.
A o suradnji s njim pričao je Dinamov trener Sergej Jakirović:
- Ispočetka su igrači bili suzdržani a sada vidim da oni njega traže nakon čega on meni kaže neke natuknice, smjernice kako bi trebalo pristupati pojedinom igraču jer nekoga treba gladiti a nekoga tjerati.
Poželio je psiholog popričati i s Dinamovim trenerom na što se ovaj našalio:
- Kad mi je rekao da bi htio pričati sa mnom ja sam rekao da bi nakon toga razgovara psiholog mogao njemu trebati.
Pohvalio se Jakirović sa svojim psihosocijalnim vještinama:
- Promijenio sam puno sredina i država u kojima sam ne samo na svojoj koži, nego i na koži suigrača, osjetio nepravdu. I sukladno tom iskustvo nikad ne bih dozvolio da se neki moj igrač osjeća kao što sam se ja tada kod tadašnjeg trenera. S igračima sam jako izravan i jedino što od njih tražim jest da na terenu bude maksimalan, da ispunjava zahtjeve za koje je dobro plaćen.
Što Jakir čini s igračem koji je upravo odigrao lošu utakmicu ili je već neko vrijeme u lošoj formi?
- Zavisi od profila igrača. Neću o imenima no neki sutra treniraju normalno, ne ide u regeneracijski trening nego sam traži normalan trening. Netko je pak više u depresiji i zato su najbolji individualni razgovori.
Iznio je Dinamov strateg i svoja tri faktora o kojima vodi računa.
- Prije svega smo to mi sami, zatim ljudi iz naše okoline i informacije koje konzumiramo. Ja osobno sam optimist i ako mi netko dođe na kavu i počne kukati ja odmah idem ća. Društvene mreže su gluposti i one neslužbene ne treba čitati. Inače, držim se svojih postulata a jedan od njih je i da u ovom poslu moraš biti spreman na nokaute. Mi smo ih imali šest no opravili smo se i uspjeli.
Sve što je Jakirović govorio Ivana Španović je slušala s oduševljenjem.
- Sport je samo jedan dio našeg života. Ja sam oduvijek znala što želim postići u sportu i pod koju cijenu. Nikad sebi nisam htjela dopustiti da postanem potpuni ekstrem u bilo kojem segmentu onoga što sport od tebe traži. Lupit ću i kazati, nisam htjela biti dvostruka olimpijska pobjednica koja nakon karijere neće znati tko je ona izvan sporta. Meni je sport scena na kojoj vidim jasnije rezultate ulaganja na svim životnim poljima. On mi pomaže da i u životu prakticiram disciplinu, odnos prema sebi i drugima, koje sam stekla kroz bavljenje sportom.
Tako je i pristupila nastupu na Olimpijskim igrama.
- Nikad nisam htjela da me uspjeh vine u nebesa kao niti da, ako uspjeha ne bude, nije smak svijeta. Na kraju krajeva, nije sve u pobjedama. Taj neulazak u olimpijski finale bio je, zapravo, moj prvi neuspjeh u 20 godina bavljenja sportom. Tu se jest završio moj san no obećala sam sebi da što god da se dogodi ja ću u tom danu uživati. Primila sam injekciju koja je otupila bol pri čemu su me upozorili da se može dogoditi potpuna ruptura i ja sam rizik prihvatila. Ako treba da pukne neka pukne na natjecanju jer se ja želim približiti cilju. Nisam uspjela no to je tog časa bila moja realnost koju sam prihvatila - kazala je Ivana najavivši da će se, kada se oporavi, pripremiti za još jedno veliko natjecanje u želji da se od karijere oprosti s uspjehom.
Za razliku od atletičara, čije neuspjehe mediji nerijetko svode na loš dan, peh ili nešto slično, kod poraza u ekipnim sportovima prste se često upire u trenera. No, to je tako kad o nogometu "svi sve znaju".
- Znam ja to jer me to i doma neka dočeka. Nogomet nije "football manager", igrica koja je zaludjela svijet i koja zanemaruje ljudski faktor. Često je važna i dnevna forma, nije svaki dan da vam sve ide od noge, da ste svaki dan raspoloženi.
A na raspoloženje itekako mogu utjecati mediji i društvene mreže.
- Trudim se čitati što manje a volim pročitati stručnu kritiku. Posao u Dinamu je tisuću puta teži u odnosu na klubove u kojima sam bio. Možda je očekivanje javnosti jednako jedino u Hajduku. Ja ovdje živim od 1998. i kao takav imam veću odgovornost. Uostalom, imam ja i susjede koji ti ponekad žele nešto reći pri čemu ti moraš biti dobre volje. Kada ne pobijedimo uvijek je udaranje po meni no ja sam na to oguglao jer što prije spoznaš da ne možeš dobiti svaku utakmicu to bolje po tebe - ustvrdio je Jakirović.
